28. 2. 2011.

Ljubav-Blago Cara Radovana



Slučajno u gomili knjiga i tekstova pronađoh i Jovana Dučića, odnosno Blago Cara Radovana i jedan dio teksta u kojem opisuje ljubav, na sebi svojstven način, me ponovo oduševio. Evo kako je on to opisao, a ja se pronađoh u svakoj riječi njegovoj...

 
  • Ljubavnici su najveći utopisti, a ljubav je najveća utopija. U ljubavi se oseća više nego što treba, pati više nego što se misli, sanja više nego sto se živi i kaže i ono u šta ni sami ne verujemo. U ljubavi nema ničeg razumnog.
  • Ljubav je jedno duševno stanje bez ravnoteže i bez razabiranja. Zato su antički Grci  smatrali ljubav bolesću, a zaljubljene bolesnicima...
  • Ljubav je osećanje koje je rezultat svih drugih osećanja, zbir svih mogućnosti čovekovih,  najviših i najčistijih. Ljubav je najveći izvor snage za iluziju, i najdublji dokaz moći za akciju.
  • Ljubav je svedočanstvo zdravog spola i dubokog morala; jer 
  •  Za ljubav treba imati pre svega mnogo fizičke sile i neizmerno mnogo dobrote ...
  •  Ljubav je dokaz inteligencije, jer čovek bez ideja i prostak bez vaspitanja, ne mogu biti zaljubljeni, pošto je ljubav najveća mudrost i najfinija duševnost.
  • Ljubav je zato uvijek bila privilegija najviših duša, ako ne i najvećih duhova... 
  • Ljubav je, najzad , i najviši produkt kulture. Kod primitivnih ljudi ne postoji ljubav nego prohtev, ni san nego požuda. Što je veća kultura jednog naroda, utoliko je ljubav dublja, jer je komplikovanija i fatalnija.
  •  Žena nije više ženka nego ličnost, znaci mnogostruka lepota; umetničko delo, duša i duh. Zbog ovog je osećanje ljubavi tesno vezano za nečiju inteligenciju i dobrotu.
  • Biti zaljubljen, verovati u ljubav kao u nebo, to je živeti u najvećoj čistoti i krajnjoj sili dobrote.
  • Ljubav je najveći stepen svega što nosi nekoristoljubivo srce, najveće pregnuće, totalno samoodricanje, život u drugom biću i za drugu ličnost, usađenu u zenit jednog doba našeg zivota. Zato je apsurdum i nesreća sumnjati u nešto što volimo, pa je apsurdum sumnjati i u ženu ako je cemerniji paradoks  božji, čak i nepremostiva fatalnost za ljude od srca i ponosa. Jer, najčešće, koliko je ljubav veća, utoliko je i sumnja veća. Medjutim, za punu sreću u ljubavi, treba biti nesebičan, i prema sebi krajnje neosetljiv: ljubav isključuje samoljublje, i ne poveruje ni u ono što je očevidno. Ideal i nije u stvarima nego iznad njih. 
  • Teško srcu koje uzima san o sreći kao sliku sreće koja je mogućna.
  •  Nema sreće koja se ne daje porušiti u prašinu, ako je samo vise tumačimo nego što je osećamo... 

Нема коментара:

Постави коментар